Slovo o sinu


Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam

Oprostite zato slovu
koje će se skameniti

Ljuto hrastu zgromovljenom
uzeše mu zelen grane

Skršiše mu ruke vitke
kojima se gorju dizo

Na putima nebosklonu
sa govorom nadonosnim

Kojima je ka zvjezdama
svoju vjeru govorio

Uzeše mu obje ruke
ostaviše rane dvije

Grdne rane neprebolne
jednoj boli inokosnoj

Sve mrtvace sahraniše
a on osta tavnu vranu

Šta će majka samohrana
na svijetu bešćutnome

Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam

Nek barem ovo slovo
hudu povjest okameni

Mak Dizdar